Srijeda, 23 Ožujak 2022 11:21

Umrla je Vesna Bosanac, ratna ravnateljica vukovarske bolnice

||| |||

Tiha, postojana odlučnost i samo njoj svojstvena volja ipak nisu bile dovoljne da legendarna vukovarska liječnica Vesna Bosanac pobijedi dugu i tešku bolest. Preminula je prvog dana proljeća, nedugo nakon svog 73. rođendana, u gradu koji je toliko voljela. Sa sobom je ponijela zahvalnost i ljubav sugrađana, osmijehe klinaca kojima bi roditelji, kad bi je susreli u obnovljenom gradu, rekli: "Evo naše doktorice Vesne“, zagrljaje ili stisak ruke neznanaca iz rata kojima je spasila život ili je im pomogla spasiti druge. Pamtit će je kao skromni i požrtvovni humani simbol grada koji je toliko zadužila.

Dok se kao umirovljena liječnica u sretnijim danima, šetala uz Vuku ili prolazila novouređenom šetnicom uz Dunav, radovala se što Vukovar nakon obnove polako poprima gotovo stari "štih" koji joj je bio "pod kožom", baš kao i moćni Dunav čije su obale, rekla je svojedobno, najljepše u proljeće. Grad je voljela do te mjere da se u situaciji kad joj je početkom 70-ih, nakon stažiranja u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh, ponuđeno ostati - što bi drugi objeručke prihvatili - zahvalila na ponudi i vratila u rodni grad, zaposlivši se na dječjem odjelu vukovarske bolnice.

Njezina priča, zapravo, počinje u Subotici gdje je 9. ožujka 1949. rođena, no s roditeljima, prosvjetnim radnicima, preselila se u Borovo Naselje nadomak Vukovaru kad joj je bila tek godina dana. Mislilo se da će izabrati struku roditelja, ali je naposljetku izabrala medicinu. U razgovoru za tjednik Gloria 1997., rekla je da je početkom sedamdesetih diplomirala, a ideja specijalizirati pedijatrija nametnula joj se, silom prilika. Naime, popu mnogih studenata medicine, i Vesna Bosanac priželjkivala je kirurgiju.

Svog supruga Lavoslava Bosanca, inženjera građevine, s kojim je dijelila i ono najljepše i najteže u životu, upoznala je još u drugom razredu srednje škole. Vjenčali su se 1971.. Ona je krajem 70-ih specijalizirala pedijatriju najprije u Osijeku, potom i u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti.

Sa suprugom je živjela sretno, mirno, ispunjeno, dečki su rasli, Vukovar je postao mali, srednjoeuropski biser, “taman po mjeri, ni prevelik ni premali” do ljeta 1991. Kako je slovila za doktoricu koju se uvijek pitalo što napraviti u kriznim situacijama, koja nikad nije gubila živce i uvijek imala “hladnu glavu”, tog ljeta je postala ravnateljica bolnice.

Ostalo je poznato. Priča o vukovarskoj bolnici je dobro znana, kao i o gradu na koji je tijekom tromjesečne opsade, kad je dan bio “dobar” znalo pasti oko 9 000 granata. Doktorica Vesna i njezin tim, u kojem se nalazio i kirurg Juraj Njavro, nekim bi čudom, u nevjerojatno teškim uvjetima, uspjeli zbrinuti i do 60 ranjenika dnevno. Kad je u studenom 1991. slomljena obrana grada, doktorica Vesna i njezin suprug, ratni logističar, bili su zarobljeni, stariji sin uspio je tijekom proboja izašli iz grada i pridružiti se mlađem bratu, Tomislavu, u Zagrebu. Pokušali su nastaviti život, sastaviti ga iz krhotina. Nikad nije prestala vjerovati da će se Vukovar vratiti kući. Bila je u pravu. Sa svojom obitelji, stigla je među prvima. I ostala u gradu do svoje smrti.

Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, primila je “Povelju Republike Hrvatske” u ime Opće županijske bolnice Vukovar od hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, a Udruga branitelja Podravke u suradnji s drugim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata dodijelila joj je Veliku zlatnu plaketu za sve što je učinila za dobrobit Hrvatske.

Izvor: Gloria