Na današnji dan, 11. siječnja 1227. godine prvi se put u pisanim izvorima spominje požeška utvrda, odnosno Castrum de Posega i to u darovnici kralja Andrije II. Arpadovića koji je požešku utvrdu prodao kaločkom nadbiskupu Ugrinu, u tijeku borbi protiv širenja bogumilstva iz Bosne. Polovicom 13. stoljeća utvrda je postala posjed ugarsko-hrvatskih kraljica koje su njome upravljale i imale vrhovnu vlast nad županijom. Kraljice su u Požegi imale svoj dvor gdje su povremeno boravile, sudile, izdavale darovnice, postavljale župane i imenovale kastelane za upravljanje utvrdom.
Prva kraljica za koju znamo da je boravila u požeškoj utvrdi bila je bizantska princeza Marija Laskaris, supruga kralja Bele IV. Budući da je za vrijeme provale Tatara kraljica vlastitim novcem pomogla obranu, kralj joj je u znak zahvale oko 1250. godine poklonio utvrdu s pripadajućim posjedima. To je značilo da je imala i neposrednu vlast u županiji. Elizabeta Kumanka (1244. - 1299.) boravila je u Požegi, kao i Tomasina Morosini (1250. – 1300.), herceginja Slavonije i majka kralja Andrije III. Izvori potvrđuju i dolaske Elizabete Kotromanić (1340. – 1387.) i njezine kćeri Marije, posebice za vrijeme dinastičkih previranja 1380-ih godina.
Utvrda je za vrijeme osmanlijskog vladanja Požegom bila u vojnoj funkciji, a poslije je pripala Habsburškoj kruni sve do 1792. godine kada ju je kralj Leopold II. darovao gradskoj upravi. Iako je tijekom 18. stoljeća još uvijek postojala želja za očuvanjem utvrde, ona je sve više propadala jer je bila izgrađena od kamena lomljenjaka lošije kvalitete. Gradsko poglavarstvo dozvolilo je sustavno rušenje utvrde i odvoz građe koja je potom iskorištena za gradnju novih gradskih kuća i župne crkve sv. Terezije Avilske. Zadnji ostaci utvrde uklonjeni su 1877. godine tijekom uređivanja gradskog šetališta.
Izvor: Gradski muzej Požega